Tko su bili radnici koji su pomogli izgraditi Wienerberger carstvo

Tko su bili radnici koji su pomogli izgraditi Wienerberger carstvo?

Od sredine 19. stoljeća, Beč se razvio iz malog grada s gospodarstvom temeljenim na obrtu i obilježen prisutnošću carskog dvora, u industrijaliziranu metropolu.

Transformacija i širenje Beča ne bi se dogodila bez tisuća imigranata iz krunskih zemalja.

Od sredine 19. stoljeća, Beč se razvio iz malog grada s gospodarstvom temeljenim na obrtu i obilježen prisutnošću carskog dvora, u industrijaliziranu metropolu. Međutim, transformacija i širenje Beča ne bi se dogodila bez tisuća imigranata iz krunskih zemalja.

Pod habsburškom monarhijom došlo je do stalnog priljeva migranata iz češkog carskog područja u Beč. Osim pripadnika plemstva, državnih službenika i obrtnika, sredinom 19. stoljeća uglavnom su radnici iz ruralnih područja Češke i Južne Moravske krenuli u Beč u potrazi za boljim životom u glavnom gradu carstva. Izvorno su mnogi ljudi dolazili kao sezonski radnici i zimi su se vraćali kući, međutim, kako je vrijeme prolazilo, mnogi su se naselili u Beču.

Radnici koji su proizvodili opeku na Wienerbergu imali su središnju ulogu u tom procesu. Do sredine stoljeća, 5.000 radnika bilo je zaposleno u tvornicama opeke, a upravo njihov rad omogućio je izgradnju carstva.

Tko su bili radnici koji su pomogli izgraditi Wienerberger carstvo

Prve socijalne naknade za radnike

Alois Miesbach i njegov nasljednik Heinrich Drasche bili su patrijarhalni, brižni poduzetnici tipični za rane dane industrijalizacije. Oba vlasnika osjećali su odgovornost prema radnicima te su zaposlenici imali brojne socijalne beneficije. One su uključivale zdravstveno i starosno osiguranje, mogućnost da njihova djeca idu u vrtić ili školu te osiguran smještaj u tvornici. Navedeni benefiti olakšavali su radne uvjete koji su znali biti izuzetno teški. Zimi najčešće nije bilo posla, ali ljeti su radnici odrađivali smjene i po 18 sati. Ipak, zbog socijalnih naknada koje im je tvrtka pružala, rad u tvornici bio je olakšan te neusporediv s drugim poslovima koje su ljudi radili.
Građevinski bum druge polovice stoljeća pokrenuo je razdoblje brzog rasta tvrtke. Heinrich Drasche reagirao je na ovaj razvoj uvođenjem režima rada, što je uvelike povećalo pritisak na radnike. Štoviše, nastavio je unajmljivati ​​sve više radnika za proizvodnju opeke, tako da se njihov broj udvostručio u nekoliko godina.
Obiteljski život na Wienerbergu 1870-ih godina odvijao se u takozvanim „obiteljskim posadama“. U radničkom smještaju svaka je soba imala do 70 ljudi, a nerijetko se dogodilo da su neki od njih morali spavati na podu pri čemu nisu mogli izbjeći prljavštinu, smrad i buku. Situacija je bila takva da su mlađi muškarci čak morali spavati u pećima ili u konjušnici.
Nedostatak takvog oblika života najviše se osjetio po pitanju privatnosti, s obzirom na to da se sve događalo u prisustvu drugih ljudi- od poroda, svađe, dječje igre ili običnog razgovora.

Tko su bili radnici koji su pomogli izgraditi Wienerberger carstvo

Radnici koji su proizvodili glinu često su bježali od stvarnosti tako što su konzumirali alkohol kako bi se udaljili od svijeta oko sebe i zaboravili na sve probleme koje imaju. Najučestaliji problemi bili su zdravstveni, a radnici koji su proizvodili opeku često su imali reumatizam, giht i upalu zglobova što je bilo uzrokovano gaženjem gline u hladnoj vodi ili nošenjem teških tereta. Osim toga, česte su bile i epidemije poput dizenterije, kolere i tifusne groznice koje su se javljale zbog loših higijenskih uvjeta i neadekvatne prehrane.

Zaposlenici su primali plaću u obliku lima kojeg su mogli koristiti samo kao sredstvo plaćanja u vlastitim trgovinama tvornice. S obzirom na to da im nije bilo dopušteno napustiti tvorničke prostore, nisku plaću mijenjali su za hranu i druge proizvode slabije kvalitete u dućanima koji su im bili dostupni.

Pošto u to vrijeme društveni i životni uvjeti radnika u tvornicama nisu bili javno dostupni, Viktor Adler odlučio se istražiti kako radnici u proizvodnje opeke žive. Prerušivši se u zidara, Adler je uspio nekoliko puta ući u Wienerbergerovu tvornicu te je na temelju proživljenog iskustva, u svom časopisu "Die Gleichheit" (Jednakost), objavio izvješća o društvenim uvjetima "robova od opeke".

U svojim člancima, Adler je glamur i izvanrednost novoizgrađene Ringstrasse prikazao u kontekstu nove perspektive temeljenoj na eksploataciji, ravnodušnosti i bijedi. U prosincu 1888. godine, nakon niza objavljenih članaka, konačno je uspio potaknuti trgovačke vlasti da interveniraju. Zbog promjena koje su se dogodile, radnici su gotovo religiozno štovali Viktora Adlera.

Radnici su gotovo religiozno štovali Viktora Adlera

Osnivanje Socijaldemokratske radničke stranke

Ubrzo nakon objavljivanja izvješća Viktora Adlera o "Wienerbergovim robovima", u zimi 1888./1889. godine osnovana je Socijaldemokratska radnička stranka. Pod okriljem stranke, radnici Wienerbergera počeli su se politički organizirati.

Osnovali su udrugu za radničko obrazovanje, koja je nudila tečajeve čitanja, pisanja i aritmetike. Na taj način, mnogi radnici uspjeli su nadoknaditi obrazovanje koje nisu prethodno uspjeli ostvariti zbog teških životnih okolnosti. Broj članova stranke konstantno je rastao, osiguravajući temelj za borbu koja je bila pred radnicima u proizvodnji opeke.

Osnivanje Socijaldemokratske radničke stranke

Veliki štrajk

Nekoliko godina nakon, točnije 1895., radnici su započeli veliki štrajk koji je bio prava prekretnica u povijesti austrijskog radničkog pokreta. S obzirom na to da vlasnici tvornice nisu odgovarali na zahtjeve radnika, 16. travnja 1895. godine desetak tisuća nezadovoljnih radnika obustavilo je svoj posao. U sukobima koji su uslijedili između pobunjenika i policije, ozlijeđeni su brojni radnici, a jedan je ubijen.

Kako se pritisak nastavio povećavati, vlasnici su se konačno predali i signalizirali spremnost na razgovor. Pregovori su održani u Gradskoj vijećnici u Beču te su rezultirali potpunim uspjehom za radnike. Iste godine brojni zahtjevi, poput zabrane dječjeg rada i slobodne nedjelje, uključeni su u austrijsko socijalno zakonodavstvo.

Postignuća njihove uspješne borbe, radnicima su dala novi osjećaj samopouzdanja, ali i nove mogućnosti provođenja slobodnog vremena. Nakon smanjenja radnog vremena na 11 sati dnevno i uvođenja obaveznog nedjeljnog odmora, na Wienerbergu se razvila raznovrsna kultura. Mladići su koristili otvorene prostore između tvornice i stambenog naselja kako bi igrali nogomet. Prvi nogometni klub osnovali su tek 1921., Udruženje radničkih sportova (ASV), koji je aktivan i danas i koji je osvojio Bečko prvenstvo 2016. godine. Važna institucija bio je bend koji je uvijek svirao na festivalima te koji je predvodio ponosnu povorku Wienerbergerovih radnika 1. svibnja svake godine.

Osnivanje Socijaldemokratske radničke stranke

Srodni inspirativni članci