Opeke s oznakom HD opeke - inicijali Heinricha Draschea

Kako je Wienerberger osvojio Beč

Opeka se u gradnji koristi oko 6.000 godina, a u prošlosti svako selo imalo je svoju peć za izradu ručno oblikovanih glinenih opeka. Danas je, s druge strane, proizvodnja opeke visokotehnološki proces koji se odrađuje u tvornicama.

Proizvodnju cigle u Beču uveli su Rimljani. Međutim, sve do srednjeg vijeka, kuće su obično bile izrađene od kamena, dok su kuće od opeke bile rijetke iznimke.
Početak industrijske proizvodnje opeke

Početci izrade opeke u Beču

Opeka se u gradnji koristi oko 6.000 godina, a u prošlosti svako selo imalo je svoju peć za izradu ručno oblikovanih glinenih opeka. Danas je, s druge strane, proizvodnja opeke visokotehnološki proces koji se odrađuje u tvornicama.

Proizvodnju cigle u Beču uveli su Rimljani. Međutim, sve do srednjeg vijeka, kuće su obično bile izrađene od kamena, dok su kuće od opeke bile rijetke iznimke. Tek u 16. stoljeću povećana građevinska aktivnost dovela je do veće potražnje za opekom i crijepom. U to vrijeme, u Beču i oko njega, izgrađene su brojne nove tvornice opeke.

Sredinom 18. stoljeća carica Marija Terezija izgradila je na Wienerbergu ciglanu. To je označilo početak industrijske proizvodnje opeke u Austriji te je do 1780. godine proizvedeno milijun cigli svake godine.

Heinrich Drasche

Nakon smrti osnivača tvrtke, Aloisa Miesbacha, 1857. godine titulu vlasnika Wienerbergera naslijedio je nećak, i jedini nasljednik, Heinrich Drasche koji je od tada upravljao svim objektima. Novi, mladi vlasnik koji je u kompaniji radio 28 godina, bio je poznat kao „barun od opeke“ i „barun od ugljena“.

Od dolaska u Wienerberger 1829. godine, Heinrich Drasche je obavljao različite funkcije unutar tvrtke. Za početak je proučavao rudnike ugljena i procese proizvodnje ugljena diljem Europe, kasnije je postao upravitelj i dioničar Wienerbergera te, na kraju, vlasnik svih Wienerbergerovih poduzeća.

Glavni interes Heinricha Draschea ležao je u inovativnim proizvodnim procesima, posebno u novoj kontinuiranoj peći. Njegov cilj bio je modernizirati tvrtku i dodatno proširiti poslovanje, a brojni građevinski projekti koji su se u tom trenutku započinjali, osigurali su Wienerbergeu dodatnu ekspanziju, kao i veliki doprinos razvoju grada Beča.

Opeke s oznakom HD opeke - inicijali Heinricha Draschea

Kako je Wienerberger osvojio bečki Ringstrasse

Do sredine 19. stoljeća, Beč je izgledom podsjećao na tvrđavu. Međunarodni putnici koji su dolazili u kozmopolitski grad Beč bili su iznenađeni kad su vidjeli kako je grad mali, jedva veći od jedne pariške četvrti. Put do Beča vodio je kroz predgrađa i završavao na jarcima i monumentalnim gradskim zidinama koje su okruživale današnji prvi grad (unutarnji grad). Najveći problem za Beč nastao je 1850. godine zbog prenatrpanosti zbog stalnog priljeva stanovništva. Shodno tome, 1857. godine car Franjo Josip napokon je popustio pritiscima svojih savjetnika i srušio utvrde da bi se stvorio prostor za rast grada.

Nakon što je odluka donesena, sve se brzo dogodilo. Organizirano je međunarodno natjecanje u urbanističkom planiranju, a nekoliko mjeseci nakon što je ugovor dodijeljen carskom deklaracijom, započelo je rušenje gradskih zidina. Manje od deset godina kasnije, 1. svibnja 1865. godine, car Franjo Josip službeno je otvorio Ringstrasse, iako u to vrijeme projekt nije bio u potpunosti dovršen.

Međutim, Beč je tada nalikovao na veliko gradilište što je značilo ogroman porast potražnje za građevinskim materijalom u kratkom vremenskom razdoblju. Godine 1882. potrošnja opeke bila je na svom apsolutnom vrhuncu: te je godine korišteno 330 milijuna jedinica, od čega je veliki postotak proizveo Wienerberger.

Tvrtka na čelu s Heinrichom Drascheom nije samo isporučivala građevinski materijal za brzorastući grad, već je bila uključena i u poslovanje s nekretninama. Drasche je kupio brojne parcele i izgradio deset zgrada uz Ringstrasse, a uz to je izgradio i oko 400 stambenih zgrada na zemljištu koje su bile dostupne za urbani razvoj. Opeke s oznakom HD opeke - inicijali Heinricha Draschea - još se mogu naći u ovim zgradama.

Heinrichshof

Heinrich Drasche osnovao je sjedište Wienerbergera na takozvanom "Heinrichshofu" koje se nalazi nasuprot Bečke državne opere. Izrađena prema nacrtima Theophila Hansena, sastojala se od tri stambene zgrade koje su zajedno izgledale kao velika palača. Heinrichshof je teško oštećen krajem Drugog svjetskog rata i morao je biti srušen. Srećom, sve ostale zgrade duž Ringstrasse izgrađene od cigala, koje je isporučio Wienerberger, ostale su netaknute.

Ostale građevine koje je izgradio Wienerberger, a koje se nalaze u Beču su Hotel Imperial, koji je izvorno izgrađen kao palača,  zatim palača Wertheim koja je 1901., nakon 25 godina postojanja, pretvorena u stambenu i poslovnu zgradu, a danas se koristi za kulturna događanja.  Nadalje, između 1865. i 1867. godine izgrađena je Kursalon Hübner, neobarokna palača s vrtovima i pogledom na Bečki grad,u kojoj su se održavali koncerti i ples.

Između 1867. i 1871. godine izgrađene su dvije nekretnine u talijanskom renesansnom stilu, a to su Muzej primijenjenih umjetnosti (MAK) i Sveučilište primijenjenih umjetnosti.

Osim toga, izgrađene su palača Epstein koja se danas koristi za potrebe austrijskog parlamenta, te palača Ephrussi koja je izvorno oblikovana za bogatu obitelj, međutim danas se koristi kao prostor za trgovine i kafiće.

Posljednja nekretnina koju ćemo istaknuti je zgrada burze, izgrađena u klasicističkom renesansnom stilu, koja je dovršena 1877. godine te je njeno otvorenje popraćeno velikom svečanosti. Više od 100 godina u toj zgradi se smjestila bečka burza, a i danas služi kao glavna uredska lokacija.

Bečka zgrada burze, izgrađena u klasicističkom renesansnom stilu

Od samog početka Wienerberger je bio usmjeren na inovacije i širenje, a način poslovanja osnivača Aloisa Miesbacha omogućio je širenje tvrtke horizontalno i vertikalno.

Razlog za ubrzani rast tvrtke bila je pretvorba proizvodnje u ugljen. U to vrijeme drvo je bilo oskudno i skupo zbog čega je Alois Miesbach kupio rudnike ugljena na raznim lokacijama i počeo ulagati u rudarstvo. Miesbach je dao važan doprinos razvoju industrije ugljena s obzirom na to da je bio jedan od prvih poduzetnika koji je koristio strojeve na parni pogon.

Uvođenje peći na ugljen dovelo je do značajnog poboljšanja u kvaliteti opeke, koja se od tada proizvodila u čitavom nizu nijansi - od tamno crvene do žute. S obzirom na veliku potražnju za arhitektonskim ukrasima, u Inzersdorfu je osnovana posebna tvornica terakote. Prvi građevinski projekt za koji su se u velikoj mjeri koristili elementi terakote bio je The Vienna Arsenal, a nakon toga brojne javne i privatne zgrade bile su ukrašavane čime je Wienerberger postao dio gradskog pejzaža.  Međutim, okretanjem prema keramičkoj umjetnosti, tvrtka je otvorila vrata novim idejama i inovacijama, ali je, istovremeno, došlo do nerazlikovanja masovne proizvodnje i umjetnosti koja je zapravo oblikovala i utjecala na proizvodnju. 

Theophil Hansen, arhitekt poznat po svojim zgradama uz Ringstrasse, smatra se posrednikom između keramičke umjetnosti i masovne proizvodnje. On je zajedno sa svojim studentima dizajnirao brojne modele za keramička umjetnička djela koje je tada proizvela Wienerberger tvornica terakote. Velikodušno je dopustio Wienerbergeru da koristi svoje crteže za bilo koju svrhu koju je tvrtka željela, a sve što je zahtijevao za uzvrat bio jedan primjerak proizvedenog umjetničkog djela.

Tako je kontinuirano obogaćivan i nadograđivan katalog tvornice keramike te je, do 1867. godine, tvornica imala 20.000 gipsanih modela od kojih su kupci mogli birati i naručiti opečene gline i ukrase. Kasnije su u asortiman proizvoda dodani mozaični paneli i glazirana keramika.

Bečki gradski pejzaž i danas je obilježen keramičkim proizvodima tvrtke Wienerberger. Najistaknutiji primjeri nalaze se na Bečkoj burzi (tzv. Grupi Neptun na krovu) i na pročeljima poznatih građevina uz Wienzeile koje je dizajnirao Otto Wagner.

Bečki gradski pejzaž i danas je obilježen keramičkim proizvodima tvrtke Wienerberger

Srodni inspirativni članci